Leptir mokrih krila

Moja je dusa poput leprsavog leptira koji sa radoscu leti sa cvijeta na cvijet. Dotagne ga, poljubi, zeleci samo ostaviti trag koji ce pamtiti cijeli zivot i opet se vine u svoje visine, trazeci novi cvijet, novi osmijeh. Toliko se grcevito bori kao da od njihovih osmjeha zavisi njegov dah.
Iako zna da mu se blizi kraj, on ne odustaje.
U svijetu koji se zove zivot, ti cvjetovi su ljudi zlih, pokvarenih, dusa koji me namame svojom vanjskom ljepotom, lijepim rjecima, nadama, a kada sletim na njihove latice, svojim lazima smoce mi krila. I onda tako promrzla i sama, molim Boga za jos malo sunca, za jos malo vremena jer tamo me sigurno ceka cvijet koji cuva mjesto samo za mene.
Bojim se da me nece docekati. Bojim se da je tuzan, usamljen i da pati bas kao sada ja dok lezim mokrih krila cekajuci sunce da me po ko zna koji put ozivi. I ono je sigurno ljuto, dok ga cekam ovoliko dugo… Ljuto, jer vjerujem svakom cvijetu, jer ne mogu prepoznati trnje na njemu jer ne vidim dobro boje jer me zalude svojim plavetnilom. I ono se, naprosto, pita dokle?! Dokle da te ozivljavam vise?! Koliko ces jos puta umirati?!
Sunce moje, Boze moj, osusi jos jednom ova umorna krila samo da pronadjem moj cvijet koji me tamo negdje ,sigurno, ceka. Samo da ostavim trag da me pamti i onda cu biti spremna poci, sretna sto cvijet vise nije sam i sto me docekao jer sam mu nekada davno obecala da cu doci i dati mu svoj zivot.

sabinasa
Mrzim sto sve primjetim pa ne mogu da uzivam u zabludama kao sav normalan svijet. C.B

Komentariši